Juče me je kao iz vedra neba pogodila vest da je Mira Furlan, najbolja glumica svih vremena, svih nacija i istorijskih perioda, umrla. Naravno ovo je moj subjektivan doživljan ove nestvarne glumice i velikog čoveka.
Prvo i jedino tinejdžersko zaljubiškavanje u javnu ličnost sam doživeo gledajući je u JDP-u. Predstavu Dibuk smo gledali trista puta, samo da bi videli Mirinu transformaciju na daskama koje život znače. Ne sećam se jasno o čemu se tu radi niti da li sam sa 17 bilo šta skontao, ali nismo išli zbog predstave, nismo išli zbog pozorišta, išli smo jer smo bili fascinirani anđelom.
Tu su i sve te uloge koje su nosile filmove u kojima je igrala. Jaglika iz Lepote Poroka je još jedna glumačka transformacija koja za manje od dva sata oslikava nestvarnu metamorfozu jedne žene raskošne balkanske estetike i stoičkog morala. Samo je Mira mogla da iznese tu ulogu i vine film u jedan od kultnih u jugoslovenskoj kinematografiji.
Ovu vanserijsku umetnicu poznanici hvale kao velikog čoveka. To je u današnje vreme, kada su javne ličnosti većinom đubrad, bitno. Proći sve tople zečeve javnog života a ostati pristojna duša je u savremenom svetu podvig.
Tako je i doživela raspad Jugoslavije – kao pristojna duša. Bistijalno napadana od strane fašista u Hrvatskoj samo zato što je igrala predstave u Beogradu, nesrećno je imigrirala u Ameriku, daleko od nastajuće balkanske klanice. I tamo se ubrzo pozicionirala kao veliki umetnik i glumila na tuđem jeziku, verovatno najtežem podvigu za svakog glumca.
Nije se folirala da je u ekstazi zbog odlaska. Bila je duboko nesrećna i javno govorila koliko joj nedostaje gluma na meternjem jeziku, koga je pravilno nazivala srpsko-hrvatski, dakle ono što taj jezik jeste. Nije lagala, kao mnogi balkanski smradovi, da govori tri jezika – srpski, hrvatski i bosanski. Lično sam iz kancelarije izbacio jednog malog pacova koji je na CV-iju ladno napisao tu laž i pokušao sa dobije posao preko ‘naše Jugo linije’. To je u SAD postala sprdnja, kao eto ameri su glupi pa ćemo da nevedemo da govorimo tri jezika umesto našeg maternjeg. Mira se gnušala tih malih balkanskih prevara.
U svojoj kratkoj ispovesti ‘Ovo nije moje vreme’ iskreno je govorila o odlasku kao velikoj traumi koju ne preporučuje nikom. Kako sam i ja otišao u SAD, mlad, avanturistički, sreo sam mnogo ljudi sa ovog podneblja. I većinom sam gledao u tužne, skrhane duše, koje su otišle trbuhom za kruhom. Duše koje su se folirale da im je dobro u tuđini, da je sve kod kuće sranje i da se nikada neće vratiti. A jastuci su se svako veče natapali nostalgičnim suzama. I Mira je prva rekla bez foliranja i mnogima otvorila oči – nema sramote u nostalgiji.
Kada sam osetio da je mojoj avanturi došao kraj, napravio sam jasne planove da se vratim u Beograd i da se ne pretvorim u još jednog ciničnog gastosa. Zahvaljujući Mirinoj brutalnoj iskrenosti priznao sam sebi osećanja o još jednoj temi o kojoj mnogi ćute.
U toj ispovesti je priznala da je poražena i da novi sistem vrednosti ne paše njenon tananoj estetici. Ameriku nije dizala u nebesa nego hladne glave analizirala. Ta zemlja nije zemlja pozorišta, i to ju je pogađalo. Kritikovala je kult mladosti u Holivudu i mudro zaključila da oni ne znaju šta da rade sa sredovečnim glumicama: „čini se da se svet boji žena mojih godina – hahaha“.
Sada je naravno oplakuju tako da se ore i Beograd i Zagreb, dva grada na kojima za vjek vjekova stoji Mirin pečat. A u sudbinskim trenutcima su je ti gradovi izdali. Moraš biti velikan da te ceo grad izda.